Unsko-sanski kanton: lijepa razglednica, zabrinjavajuća stvarnost
09.10.2026
Podijeli sa:
Piše:
dr.sc. Vildana Alibabić
Redovna profesorica na Biotehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću
Unsko-sanski kanton izgleda kao razglednica: smaragdna rijeka, slapovi, šume. Ali problem počinje upravo iza razglednice. Iza prirodne ljepote Unsko-sanskog kantona gomilaju se problemi koji više nisu samo pitanje zaštite okoliša, nego pitanje kvaliteta života i prostora u budućnosti. Jedan od vrlo ozbiljnih problema je otpad. Godišnje svaki stanovnik proizvede oko 330 kg otpada, što su hiljade tona. Oko 70% tog otpada se prikuplja i završava na šest nesanitarnih odlagališta, od kojih su najmanje tri udaljena manje od pet kilometara od Une. Ostatak završava u okolišu, između ostalog i na više od 100 divljih odlagališta. Na takvim odlagalištima nastaje procjedna voda, složena mješavina brojnih onečišćujućih tvari koja može dospjeti u podzemne vode. Selektira se tek oko jedan posto otpada.
Još ozbiljniji problem predstavljaju komunalne otpadne vode. Na USK postoji samo jedan sistem za njihovo prikupljanje i pročišćavanje, u Bihaću, dok su druga područja bez odgovarajuće infrastrukture. Otpadne vode, zajedno s fekalijama, deterdžentima, masnoćama, organskim onečišćujućim tvarima, farmaceuticima i mikroplastikom, tako završavaju u okolišu, najčešće u našim rijekama. Pritisak na rijeke ne dolazi samo kroz vodu koja se ispušta u njih. Prirodni prostor uz rijeke sve više zauzimaju objekti, beton i drugi zahvati. Posebno zabrinjavaju nelegalna i neplanska gradnja uz obale Une, kao i rastući pritisak turizma. Ono što danas izgleda kao mali zahvat u prostoru, sutra može postati trajna promjena riječnog ekosistema.
Ni šume nisu pošteđene pritisaka. One su prirodni štit koji ublažava visoke temperature, čuvaju vodni režim, štite tlo, pročišćavaju zrak i predstavljaju stanište brojnim vrstama, a istovremeno su izložene sječi, bolestima, požarima i drugim antropogenim pritiscima. Ovdje se događa vrlo jednostavan i bolan paradoks: upravo ono što bi nam trebalo pomoći da se prilagodimo klimatskim promjenama istovremeno uništavamo. Sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo, i to onu o kojoj zavise buduće generacije.
Klimatske promjene više nisu neka udaljena prijetnja. To smo snažno osjetili i tokom ljeta 2026. godine. Juni 2026. bio je najtopliji juni ikad zabilježen u zapadnoj Evropi, dok je period juni-juli bio najtopliji takav period u historiji mjerenja za ovu regiju. Istovremeno su sušni uvjeti i visoke temperature povećavali rizik od požara i smanjivali protoke rijeka u brojnim dijelovima Evrope. I na području USK posljedice su bile vidljive kroz visoke temperature, sušu, pritisak na poljoprivredu i smanjenje vodostaja rijeka i izvora. Una, iako relativno otporna zahvaljujući velikim kraškim izvorima, nije ostala izvan tih promjena. Vodomjerna stanica Una Bihać zabilježila je krajem juna vodostaj od svega 28 cm, što je izrazito nizak vodostaj za rijeku poznatu po stabilnom kraškom protoku.
Pored svega toga, više od 50 subjekata na Kantonu bavi se vađenjem ruda, među kojima je više od 40 kamenoloma. Njihovi zahvati, osim nagrđivanja pejzaža, mogu proizvoditi buku, vibracije i druge utjecaje na prostor. Poseban problem predstavljaju promjene reljefa, uklanjanje vegetacije i narušavanje stabilnosti terena, jer u kombinaciji s obilnim padavinama i bujičnim tokovima mogu povećati rizik od erozije, odrona i aktiviranja klizišta. Na području USK već su evidentirane pojave klizišta i erozije, a potreba za izradom registra aktivnih klizišta pokazuje da stupanj ugroženosti prostora još uvijek treba preciznije utvrditi. Primjer Blihe u Sanskom Mostu pokazuje koliko pitanje prirodnih resursa može postati pitanje opstanka samog prirodnog fenomena. A kada bujice pokrenu nestabilne padine, posljedice više nisu samo ekološke – ugroženi mogu biti ljudi, kuće, putevi i druga infrastruktura.
Poljoprivreda, nelegalna sječa, prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa i invazivne vrste dodatno opterećuju ekosisteme. Zabilježena je 81 invazivna vrsta, dok za mnoge druge pritiske još uvijek nedostaju sistemski podaci. Sve ove pojave imaju jednu zajedničku tačku – čovjeka. Zagađenje koje se ispusti u zrak, vodu ili tlo ne nestaje. Ono kruži kroz ekosisteme i na kraju dolazi do čovjeka, kroz vodu koju pije, hranu koju jede i zrak koji udiše. Čovjek nije izvan prirode. On je njen sastavni dio. Zato zaštita okoliša na USK ne može biti samo pitanje ekologije. To je pitanje zdravlja, ekonomije, prostora, sigurnosti i odgovornosti prema budućim generacijama. Razglednicu još uvijek možemo sačuvati, ali samo ako prestanemo gledati samo njenu prednju stranu i počnemo rješavati ono što se nalazi iza nje. Jer priroda ne šalje račun odmah, ali ga uvijek ispostavi.
