Piše:
Kristina Vinčar
Studentica prve godine Tekstilnog odsjeka (Tehnički fakultet) Univerziteta u Bihaću

Mladoj osobi koja gradi svoj put života je rijetko lako reći sa sigurnošću da točno zna što želi uraditi sa svojim životom i tko točno želi postati. Teško je individui u modernom dobu, gdje se prima toliko informacija iz svih polja znanosti i kulture, gdje se svi mogu gledati kao budući polihistori i gdje su svi pozivi toliko primamljivi – jasno sagledati i odgovoriti koji bi od tih poziva trebalo odabrati. Želimo nešto učiniti, želimo ostaviti traga, ali u tako mladoj dobi nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, sve nas to odjednom preplavi.

Prije godinu dana nalazila sam se u istoj poziciji. Znala sam da je umjetnost nešto što volim i nešto što me vodi, ali ujedno sam znala da to nije sve. Voljela sam muziku, pa sam naučila svirati gitaru; voljela sam slikanje pa sam naučila razne tradicionalne i digitalne tehnike vizualnog izražavanja. Ali iskreno, u jednom trenutku sam se uvjerila da je to sve uzaludno i da bih trebala uzeti nešto što će mi, uz kompetenciju, omogućiti i financijsku sigurnost. Pred svoju maturu, s druge strane, opet sam počela slikati i opet sam počela kreirati; kako sam stvarala radove tako sam i dizajnirala sebi kombinaciju za maturalnu proslavu, crnu haljinu sa gotičkim elementima s dodatkom rukavica i plašta. U tom trenutku, dok sam dizajnirala nešto što bi bilo trebalo biti moderno i jednostavne konstrukcije, ali da i dalje sadrži dozu glamura koju prilike zahtijevaju, shvatila sam da to nije samo pripremanje i odabir odjeće, već upravo primijenjena umjetnost koja objedinjuje mnoge moje afinitete. Shvatila sam gdje bih i zašto trebala otići.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kristina Vinčar, Crna haljina, 2019.

Tekstilni odsjek u Bihaću mi je od samog početka studija pružio priliku da se u isto vrijeme osjećam i kao budući inženjer, ali i dalje kao umjetnik. Kroz četiri godine, studenti na Tekstilnom odsjeku uče o svim aspektima onog što stvarno znači biti dizajner. Već na prvom semestru shvatila sam kako mi se pružaju nove prilike i otvaraju razne mogućnosti: mogućnost sudjelovanja u Erasmus+ studentskim programima i razmjenama, profesori kojima je glavni cilj što jednostavnije predočiti svoje znanje, kao i sam rad sa studentima. Za studenticu prve godine, skok iz srednje škole na fakultet bilo je nešto što je stvaralo nervozu, ali srećom, sama atmosfera koja nas je dočekala je bila dovoljna da opusti tu tenziju. Sad, kao član Vijeća studenata Tehničkog fakulteta Bihać, u mogućnosti sam da radim s grupom odlučnih mladih ljudi na poboljšanju i olakšavanju cjelokupnog studiranja svih studenata.

Ipak, neki planovi su morali biti stavljeni na čekanje zbog pandemije. Ranija rutina se izgubila a vrijeme se osjeća kao da je stalo. Još uvijek se ne zna kako i kada će se ovo završiti, ali u međuvremenu život se ipak morao nastaviti odvijati u nekoj novoj normalnosti. Zbog fizičke distance, predavanja i vježbe su se počeli održavati online. Za mnoge je ovo bio težak prijelaz, i svi se pokušavaju, uz sav stres, prilagoditi. Tako i sada, s pripremama za završetak akademske godine, optimistično gledamo na sljedeću – spremniji s obje strane kako na predavanja uživo, a ako zatreba i na predavanja preko upaljenih kamera.