Piše: dr. sc. Šeherzada Džafić

Jer učiti životu mogu samo oni posebni, oni koji spoznaju smisao i kao matica skupljaju sljedbenike, a kuda ćeš veću misiju – biti poeta u jeziku i poetski pjevati jezik. Ukratko profesor Dževad Jahić je bio Slikar riječima i Poetski erudita.

Na pitanje je li više lingvist ili pisac i kako pomiri to dvoje, Dževad Jahić je odgovarao da se to dvoje u njemu nikada nije ni sukobljavalo. A dalje je objašnjavao kako postoje pisci koji su ljekari, ekonomisti, slobodni umjetnici, a on je filolog, a filolog je opet najbliži književnosti. Njegovi studenti i oni koji su pratili rad Dževada Jahića, učili iz gramatika i objavljivali književne kritike o njegovim romanima i poeziji, najbolje mogu to i potvrditi. Dževadu Jahiću je jezik bio predmet naučnog istraživanja, a u književnosti „sredstvo iskaza moga nastojanja“, a često je znao potvrditi kako je književnost potvrda nečijeg postojanja. Da je tome tako najbolje potvrđuje njegov roman Ustraga, roman kojim se pisac Dževad Jahić Azizov vratio „ustražnom stazom“ u daleku prošlost Bosne, utisnuvši u taj roman i vlastita sjećanja. Isto je i sa zbirkom Vitorin vrijes koja svojim stihovima zalazi i Unu, unske brzace i slapove.

Koliko je volio Unu svaki put bi potvrdio na početku predavanja, a onda bi se taj poeta pretvorio u onog lingvističkog eruditu i nastavio satima predavati o historiji bosanskog jezika.

Ozbiljnost kojom je pristupao nauci izazivala je kod nas studenata strah i trepet pa je utoliko svaka njegova poetska rečenica prije ispita bila „melem na ranu“, za koju ne znate ni otkud je tu, s mišlju da će biti izliječena samo ako riješite ispit.

Našla bi se tu i poneka profesorova anegdota, a učionice studenata koji izlaze na ispit „po ko zna koji put“ su bile pune. Nekada je profesor znao kazniti studente i bez da provjeri znanje taj ispitni rok, jer znao je da nije bilo dovoljno vremena od kraja predavanja do ispita da se nauči sva materija. Kada biste pak položili ispit, bili biste najsretniji na svijetu. Često je znao govoriti da čim uzme test i vidi „savršene“ rečenice, odmah zna da je odgovor na ispitno pitanje prepisan. A kako i ne bi kada je sve bitnije knjige iz gramatike upravo on i napisao. Zato oni koji su bili kreativniji mogli su položiti ispit jer bi povezali teoriju i praksu (i sama sam jednom položila pismeni ispit čak sa visokom ocjenom samo iz razloga što sam na velikoj dvolisnici pisala samo o slovu „v“ iz Povelje Kulina bana koje je prvo bilo kocka, da bi kasnije ostalo sa dva kraka i da bi imalo poruku mira, i „goja“, odnosno mira što je ključna pouka Povelje).

Kada se profesor nakon dugogodišnjeg rada na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću, vratio u Bihać da promovira roman Ustraga, iznenadio se kada su članovi Književne sekcije Pedagoškog fakulteta odglumili ključne likove iz romana pa kada su u tadašnjem Kinu Una počeli izlaziti u tradicionalnoj nošnji, a tek kada su „oživjeli“ ključnog dijaka iz djela i kada su kroz video priloge s jakom muzičkom podlogom vizualizirali i sam roman. Njegovo oduševljenje je bilo toliko da je rekao kako se trudi da ne ispusti suzu. Tada smo znali da smo u našem naizgled hladnom lingvisti probudili toplog poetu. Kasnije je pričao po svim bh. gradovima da nikada nije doživio takvu promociju i još promociju njegove knjige. 

Rekao je da smo tada potvrdili kako je "Jezik posljedica onog duhovnog", ali i onu njegovu ključnu lekciju kako je "jezikoznaka, a označeno je duh. U raskoraku između oznake i označenog, ukoliko ih ne uvežemo i spoznamo, mi se gubimo."

Iako ljudi poput njega ne umiru, ovaj profesor ostavlja veliku prazninu, koju ćemo vremenom popunjavati njegovim djelima. Između mnogih knjiga i rečenica, ostaje i ona da „Jezik izumire smrću njegovog govornika”, sudeći po tome jezik za koji je tako puno učinio, zahvaljujući njemu, nikad “umrijet” neće.

Dževad Jahić je rođen 15. augusta 1948. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Rogatici. Završio je studij srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973., a magistarski odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. godine. Doktorsku disertaciju pod nazivom Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne odbranio je 1981. na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Radio je u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu radi od 1975. godine 1983. biran je za docenta, 1989. za vanrednog, a 2002. za redovnog profesora na predmetima Historijska gramatika i Historija bosanskoga književnog jezika. Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta. Područja Jahićevog naučnog zanimanja bila su dijalektologija, historija jezika, sociolingvistika, iz kojih je objavio veći broj radova u naučnim časopisima. Autor je djela: Sedra pelinova, Trešnjev bunar, Vitorin vrijes, Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne, Stakleni mejt, Bošnjački narod i njegov jezik te kapitalno djelo Rječnik bosanskog jezika u XII tomova. 

Bio je dugogodišnji profesor Univerziteta u Bihaću i jedan od utemeljitelja Odsjeka za bosanski jezik i književnost. Univerzitet u Bihaću izražava saučešće porodici, prijateljima, kao i njegovim bivšim studentima.