Piše:
Emina Dizdarić
Apsolventica Socijalne pedagogije i duhovne skrbi na UNBI

Upravo dok sam sređivala posljednje detalje svog diplomskog rada, dobila sam ponudu da napišem blog na temu svog studiranja na Univerzitetu Bihać. 

Svoje studijsko iskustvo stekla sam na na IPF-u, odsjek Socijalna pedagogija i duhovna skrb, te na Univerzitetu Pompeu Fabra u Barceloni. Kao student vam ne mogu poslužiti kao primjer jer sam svoj studij prožela avanturama potaknutim iz moje tvrdoglavosti i upornog ponavljanja “šta ću ovo učiti, ovo meni neće nikad trebati”. Upravo zbog te situacije želim da posavjetujem “prošlu sebe" i “trenutne vas” da budete malo ozbiljniji od mene i da ne ispitujete puno da li će vam trebati, hoćete li se toga uopće sjećati nakon par godina ili pak, da li vas profesor mrzi. Zagrijte stolicu i krenite lagano naprijed! 

Iako su moje godine studiranja bile prožete sa raznim iskustvima, kako lijepim, tako i onim manje lijepim, stvar koju bih izdvojila je bila studijska razmjena. Moje kolege i ja smo bili prvi sa Univerziteta Bihać koji su učestvovali na Erasmus razmjeni i naša iskustva su nas dobrim dijelom oblikovale u osobe kakve smo danas. Naime, 2015. godine je došla ponuda za program razmjene i moje kolege i ja smo se prijavili bez puno očekivanja. Mislim, neko vam nudi da idete u neku drugu državu poput Španije, nudi vam veoma dobar program obrazovanja i još na to sve vam plaća da idete. Nemoguće. Ipak je ispalo itekako moguće. 

Moja razmjena je započela u septembru 2015. godine u Barceloni. U početku sam doživjela veliki kultur šok jer su Španci itekako srdačan narod koji je navikao na puno zagrljaja, upućivanja komplimenata, puno odmaranja i nimalo žurbe. Pri dolasku sam odmah bila upisana na kurs Španskog jezika kako bih na kraju razmjene uspjela pratiti predmete koje sam slušala upravo na ovom jeziku. Časovi španskog jezika su bili posebni jer su tu bili studenti sa razmjene iz cijelog svijeta i svaki naš čas je protekao sa novim poznanstvima, obogaćenim znanjem iz drugih kultura i sa dobrim raspoloženjem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Emina Dizdarić, Barcelona, 2015.

Obzirom da Univerzitet Pompeu Fabra veoma cijeni kreativnost i alternativne načine učenja, imala sma priliku ići na mnoge izlete koje su organizovali profesori – poput posjeta starim vinarijama koje su pod zaštitom UNESCO-a ili pak izleti u stara španska sela – u kojima sam se pogodite šta – izgubila. Tek tada sam shvatila onu našu krilaticu “ma ovo je za mene špansko selo” jer stvarno nisam imala pojma ni o čemu. Upravo ove avanturice i mnoga druga “gubljenja” po Barceloni ili drugim španskim gradovima su za mene najčešće predstavljala najbolja iskustva. U tim šetnjama sam otkrila najzanimljivije građevine, slatke kafiće, alternativne prodavnice ili neki predivan skriveni mural. Kao neko ko je čitav život proveo u Bihaću, mislila sam da će milionski grad poput Barcelone predstavljati veliki problem za mene, ali naprotiv. Taj grad je učinio da shvatim ko sam i šta želim od života. Život na razmjeni nas natjera da testiramo svoje lične granice, da probamo stvari za koje nismo imali priliku, da obrišemo stereotipe koje smo ponijeli sa nama ali isto tako i da razbijemo predrasude koje drugi imaju o nama kao naciji. Život u Barceloni punih 10 mjeseci mi je omogućio da probam kuhinje sa sve i jednog kontitenta svijeta, da šetam ulicama kuda su kročili Picasso i Dalí, da se hranim ljepotom arhitekture velikoga Gaudíja, da uživam u umjetnosti u svim njenim formama jer je Barcelona jedan grad kojeg pokreće dinamika umjetnosti. Barcelona mi je pomogla i da vidim ljepotu koju krije naša srcolika državica jer sam kroz silno pokazivanje slika mnogim bivšim strancima – sadašnjim prijateljima, i sama uvidjela koje bogatstvo ima Prkosna i Ponosna. Možda nakon čitanja ovog teksta pomislite “ja ne znam šta je ova sebi ufurala” ali ukoliko odete na razmjenu koju naš Univerzitet nudi, znat ćete o čemu pričam. Moje je da podijelim sa vama mali “trailer” razmjene a na vama je da se odlučite za taj potez i odigrate cijeli film.